Dana 23.03.2016.godine Privredni apelacioni sud preinačio je presudu Privrednog suda iz Novog Sada,te se sinhronizovano pozvao na kontraverznu presudu Vrhonog kasacionog suda Rev 58/2013.

23.03.2016. Presuda Privrednog apelacionog suda
09.05.2013 Presuda Vrhovnog kasacionog suda

Sve se to čini kako bi se medjusobno štitili od krivice policija(Bogdan Pušić i drugi),tužioci(zamenik RJT Djordje Ostojić,zamenik RJT Snežana Marković),sudije(Stojan Jokić,Neven Vukašinović) i političari(Maja Gojković,Igor Mirović i drugi),a navodno štitili Grad od velike odštete.

Na takav način pokušavaju da stopiraju odštetne zahteve protiv Grada Novog Sada,a mene čak nezakonito da okrive okretajući istragu u suprotnom smeru koristeći se veštacima sa lažnim fakultetskim diplomama na koje mogu da vrše pritisak.

Ugovor izmedju Grada Novog Sada i ATP“Vojvodina“ a.d. Novi Sad potpisan je pre deset godina,ugovor je osam godina bio na razmatranju više sudova Republike Srbije (tri puta Privrednog suda u Novom Sadu,tri puta Privrednog apelacionog suda u Beogradu,Višeg suda u Novom Sadu,a sudovi su nadležni po službenoj dužnosti da vode računa o ništavosti ugovora.

Privredni apelacioni sud u svojoj najnovijoj presudi od 23.03.2016.godine za svoje tvrdnje poziva se na presudu Vrhovnog kasacionog suda koji je na flagrantan način i očigledno proizvoljno utvrdio činjenice i na tako pogrešno utvrdjeno činjenično stanje arbitralno,pogrešno primenio zakone Republike Srbije.Iz tona i sadržaja odluke jasno proizilazi da ovaj sud nije bio nezavistan i nepristrasan jer je posegao za očigledno proizvoljnom i pogrešnom primenom zakona. Vrhovni kasacioni sud u svojoj kontraverznoj presudi Rev 58/2013 kaže da je meni kao investitoru omogućen monopolistički položaj,da je ugovor u suprotnosti sa prinudnim propisima,zakonima,odlukama Grada,pravnim poretkom i dobrim običajima,za sve to ne poseduje dokaze što se vidi iz sledećih činjenica:

1) Vrhovni kasacioni sud ignoriše elemente i činjenice da Javno gradsko saobraćajno preduzeće Novi Sad i stara autobuska stanica nisu ispunjavali zakonske uslove za rad medjugradskog autobuskog prevoza,odnosno da ne rade u skladu sa zakonom.

2) Vrhovni kasacioni sud zanemaruje činjenicu da je ugovor sa Gradom Novim Sadom potpisan nakon što je usvojen od strane Skupštine Grada Novog Sada gde je analizirana opravdanost zaključenja ovakvog ugovora.Gradonačelnik Novog Sada nije inokosni organ niti pojedinac i Ugovor nije potpisan u svoje ime i za svoj račun nego nakon pribavljenih analiza gradskih javnih preduzeća,Javno preduzeće za urbanizam nakon konsultacije sa stručnim službama Skupštine Grada,nakon pribavljanja mišljenja gradskog javnog pravobranioca koji vodi brigu o imovinskim interesima Grada.Nejasno je i bez objašnjenja kako je moguće da smo bili svesni sklapanja nezakonitog predmeta ugovaranja sa istim stepenom odgovornosti Grad Novi Sad i ja lično.Grad Novi Sad ima gradske službe koje vode računa o interesu Grada,a ja vodim računa o interesu svog preduzeća i nisam bio u obavezi da štitim intes Grada Novog Sada.

3) Prema članu 14 Zakona u drumskom saobraćaju,opština i Grad utvrdjuju autobuske stanice i lokacije koje se koriste za prevoz putnika pa je shodno tome Grad Novi Sad imao ovlašćenja da zaključi ugovor i ispuni svoju obavezu,jer je samo bio u obavezi da premesti glavnu medjumesnu i medjunarodnu autobusku stanicu u skladu sa Generalnim urbanističkim planom.

4) „Monopol“ dokazuje Zakon o zaštiti konkurencije po kom osnovu je formirana Komisija za zaštitu konkurencije i u slučaju kršenja i narušavanja konkurencije po ovom Lex specialis izriče se novčana kazna,taj zakon je usvojen 14.09.2005.godine,tako da je isto moglo da se razmatra u slučaju potpisanog ugovora.U Srbiji postoji desetak privatnih autobuskih stanica,takoreći u svakom Gradu u Srbiji,cene staničnih usluga propisuje privredna komora Srbije.Tako da elemenata monopola nema.

5) Tvrdnja Vrhovnog kasacionog suda kojom izražava zabrinutost zbog nezakonitog pokušaja stranka da promene delatnost Gradskog komunalnog preduzeća bez propisane procedure je potpuno nejasna i netačna jer se delatnost stanice Javnog komunalnog preduzeća odnosila na gradski i prigradski javni prevoz a nova stanica ATP”Vojvodina” a.d Novi Sad je bila namenjena za pružanje staničnih usluga za međugradski i međunarodni prevoz. Dakle da je gradsko javno saobraćajno preduzeće počelo da se bavi međunarodnim i međugradskim autobuskim prevozom i uslugama Grad je morao da promeni Osnivački akt. Vrhovni kasacioni sud zaključuje da bi Gradsko javno saobraćajno preduzeće bilo lišeno pružanja staničnih usluga ali ne analizira činjenicu da ovo preduzeće ne bi bilo lišeno pružanja staničnih usluga gradskom i prigradskom autobuskom prevozu a za međunarodni i međugradski prevoz nije ni registrovan što je utvrdio i nadležno Ministarstvo saobraćaja.

Iz napred iznetog se jasno može zaključiti da je odluka Vrhovnog kasacionog suda koju sinhronizovano prate drugi sudovi pod političkim pritiskom,očigledno proizvoljna i da je doneta bez činjenica koje su relevantne za donošenje ovakve odluke,pogrešnim interpretiranjem i primenom zakona u Srbiji i da je kao takva nespojiva sa garancijama prava koju pruža Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama gradjana.Te sam iz tog razloga podneo tužbu sudu za ljudska prava u Strazburu.

Izgled preduzeća ATP "Vojvodina" 

pre privatizacije

  

Izgled preduzeća ATP "Vojvodina" 

posle privatizacije





 



Joomla templates by Joomlashine