Preduzeće ATP “Vojvodina“ kupio sam 2004. godine na javnom nadmetanju u Agenciji za privatizaciju. Ponudio sam najveću cenu i postao većinski vlasnik. U prvoj godini ispunio sam investicioni plan, zatim sam kupio 30 novih autobusa, otvorio nove linije, proširio poslovanje, zaposlio još dvesta radnika. Naredne godine, na osnovu ugovora sa novosadskim vlastima na čijem je čelu bila gradonačelnica Maja Gojković, izgradio sam kompleks nove medjumesne i medjunarodne autobuske stanice i savremenog servisa „EvoBus“ za potrebe Setra i Mercedes, koji je trebalo da pokrije područje Balkana.

Medjutim, investicija nikada nije počela sa radom, jer gradske vlasti nisu ispunile svoj deo obaveza da preusmere saobraćaj na novu lokaciju. One su sledile interes pojedinca koji su imali upliv u državi, a ja Ilija Dević sam za obaveze ATP ”Vojvodine” garantovao svojom ličnom imovinom koju sam sticao punih 35 godina. U okviru 24 sporne privatizacije, Evropska komisija je prema izveštajima Saveta za borbu pritiv korupcije i uvidom u kompletnu dokumentaciju ATP ”Vojvodine”, utvrdila da je to jedini slučaj gde je oštećen investitor a ne država. Država je meni otela preduzeće i umesto da krivični postupak usmeri ka licima iz državnih struktura koje su prouzrokovale štetu gradu Novom Sadu, njegovim poreskim obveznicima, zaposlenima i meni kao vlasniku i investitoru, došlo je do klasične zamene teza kako bi se “pokrili” postupci države.

Grad Novi Sad je dozvolio investiciju tako što je zaključio ugovor, bez obaveze da angažuje ijedan dinar budžetskih para kako bi mene naterali da angažujem sredstva i kredite za koje sam jemčio svojom imovinom, da bi mi posle zabranili rad. Za to niko nije odgovoran, jer sudovi smatraju da sam ja kriv zato što sam investirao svoje pare i Novom Sadu napravio najlepšu autobusku stanicu. Sudovi smatraju da grad Novi Sad nema nikakve odgovornosti, ne samo za napoštovanje ugovora, nego i zbog nepoštovanja svog Generalnog plana kojim su stvoreni urbanistički uslovi za gradnju stanice. Sudovi smatraju da se moja investicija može prodavati kao “funkcionalna celina”, iako moja stanica i dalje ne može da radi.

Kada sam tužio za štetu ( Lična šteta Ilije Devića.pdf ) sudovi su stali na stanovište da nemam pravo na naknadu sa obrazloženjem da ja nisam ugovorna strana sa gradom, kao da nisam uložio novac, kao da to nije moja investicija. Tužio sam i za vanugovornu štetu, a sudovi su rekli da grad ne odgovara za ugovornu štetu. Tražio sam da sudovi razmotre i pitanje hipoteke koju je Credit Agricole banka uspostavila na imovini ATP ”Vojvodina” Nezakonit upis hipoteke od strane Credit Agricole banka na novoizgadjenim objektima ATP Vojvodina (nova autobuska stanica i servisni centar EvoBus za potrebe Setra i Mercedes) pa su sudovi angažovali veštake koji su potvrdili moje navode, da se hipotekarna izjava ne odnosi na stanicu i servis, ali sudovima to nije bilo dovoljno.

Očigledno je da sudovi ne primenjuju ni zakon ni pravila logike kada je moja investicija u pitanju. Obrazloženja u presudama, kada je reč o predmetima gde se pojavljujem ja, Ilija Dević, ne objašnjavaju zakonski osnov odluke, već pravdaju nezakonito postupanje grada Novog Sada, a da se nije našao ni jedan sudija koji ima dovoljno hrabrosti da primeni zakon.

Ako za Evropsku komisiju, Savet za borbu protiv korupcije i Agenciju za borbu protiv korupcije je nesporno da je ATP ”Vojvodina” jedini slučaj od 24 sporne privatizacije gde je oštećen investitor a ne država, šta treba da se desi da sudije to vide.

Ovo što se trenutno dešava u slučaju ATP “Vojvodine” trebalo bi da probudi Specijalno tužilaštvo iz dubokog sna.

S poštovanjem

Investitor ATP “Vojvodina“ Ilija Dević

Izgled preduzeća ATP "Vojvodina" 

pre privatizacije

  

Izgled preduzeća ATP "Vojvodina" 

posle privatizacije





 



Joomla templates by Joomlashine